patnje jednog novog werthera.........
Heh, prošlo je već mnogo vremena...
Eto, priznajem...
Kad su mi ljudi prije par mjeseci pričali da vrijeme liječi sve, samo sam odmahivao glavom i mislio si "Nemaju oni pojma!"
Sad, danas, vidim da su ipak bili u pravu!
U čemu je sad stvar!
Eto, ova djevojka zbog koje je i nastao ovaj blog, naime danas ima rođendan!
I sad, koliko god to zvučalo sad nekima čudno, bio sam ponosan na sebe kad su me drugi morali podsjetiti na to!
Sve vezano uz Nju sam znao, čak i kad bi me, kako se ono kaže , probudili u pola noći, a sada sam taj jednostavni par brojki nije mi ništa značio!
Polako sam i počeo zaboravljati koje sam sve gluposti pisao, tako da stvarno mugu reći - ponosim se!
Ali opet s druge strane, sumnjam u svrhu sebe kao čovjeka! Mislim, kako tako snažni osjećaji koje prema nekom gajiš mogu nestati!? Znam da sam nepopravljivi romantičar, odnosno, uvijek sam mislio da jesam, i teško mi je vjerovat da sam se toliko promijenio... teško mi je povjerovat da ljubav ne traje vječno!
Ali valjda je to posljedica odrastanja! Valjda to tako mora biti!
A šta ću, samo sam čovjek!
I neizbježna mi je sudbina Werthera!
Toliko je toga prošlo....
Eto ljudi, prošlo je već poprilično vremena... i misil da je sad više stvarno došao taj trenutak da ogu reći... tako je, da... mogu reći: Prebolio sam ju!
Konačno, dočekao sam i taj dan.... sad kad više razmišljam o Njoj (a to više nije tako često), misli mi više nisu... ne znam kako da se izrazim... "opsjedajuće"... nazovimo to tako! Razmišljanja o njoj su mi sad postala više onako usputna... sva su u stilu "Eh, da sam bio pametniji i da sam drugačije odigrao karte....". ali ne više u stilu "kako da to popravim" nego "možda, ali samo možda bi bilo sve drugačije, no sad je prekasno."
No ono što mi još smeta... ustvari ne, to je kriva riječ... ne smeta mi, nego me samo zanima.... i stvarno s njom moram popričat oko toga....znam da je i Ona imala neke osjećaje prema meni, i ono što me bode je to što Ona nikda nije ništa poduzimala u vezi s toga.... Nije da joj ja nisam davao do znanja da me zanima, upravo suprotno, uvijek me je odbijala, s nekom neodlučnošću, ali ipak....
I sad nakon svega toga, nije da me više dira, ali ono... htio bi neki konkretniji kraj.... ali glupo mi je uopće više započinjati s Njoj bilo šta! Ovako smo samo prijatelji i koliko vidim to odgovara i meni i njoj!
O incidentu od prije nekih mjesec dana neću ni pričati... no samo ću napomenuti da sam u jednom trenutku pijanstva popustio nad snagom volje i poslao sam joj poruku... 
A razlog slanja je više bila jedna moja bivša nego Ona, tako da nisam ni znap što sam slao. Jeste da sam saznao tek par dana kasnije kad mi je vratila poruku i objasnila što sam joj uopće napisao!
Stvar je gora što joj je tu poruku pročitao dečko, pa je morala smišljati izgovore zašto je prmila takvu poruku... Dobro pa se snašla i rekla mu da sam sigurno fulao broj! Pametna moja mala! 
Uglavnom. mislim da mi više nije stalo do Nje toliko da cijeli svoj život, i općenito stvari vrtim oko Nje... Bila je, i vjerojatno će bit uvjek gorka uspomena slatke ljubavi moje mladosti!
Toliko o tome... i zasad toliko o tome.... toliko o Njoj!
Pozdravi od Jednog novog Werthera!
Zašto (ne)volim Božićno vrijeme.....
priznajem, malo sam pijan.... malo više....
ali, prošlo me to već...
nego... bliži se TO vrijeme... Božić.... Nova godina....
Ustvari... nije to blagdansko vrijeme koje me vraća u prošlost, nego snijeg... prokleti snijeg koji sa svojim kristalnim pahuljicama prekriva krovove, stazu, i stari jablan gdje sam prvi put poljubio svoju prvu pravu ljubav....
Volim je još i sad! Rekao sam to tada, kažem i sad! Volim je, i uvijek ću je voljeti! Nije da ću sad patit cijeli život za njom.... neeee, uopće nije stvar u tome... Stvar je u tome da će ona uvije zauzimati posebno mjesto u mom srcu,
a snijeg i Božićno vrijeme je ono koje me uvije sjeti na nju, i sve što je tada bilo!
Prvi osjećaj kad znaš da nekoga voliš?! To sam tada doživio! Neopisivi osjećaj!
Tada sam imao sve... Ona je bila kao dio mene, njezini su me roditelji odmah prihvatili i voljeli, njezinog puno mlađeg brata obožavao sam poput sina...
Idila u mom životu!
Dvije godine kasnije, otprilike u isto vrijeme, doživio sam i krajnju suprotnost!
Prekinuli smo, i meni se tada srušio cijeli svijet! Ništa mi više nije bilo važno u životu, želio sam samo nju! A nje nije bilo!
Bilo mi je svejedno, mogao sam i umrijeti!
Naravno, vrijeme je učinilo svoje i polagano, ja sam dolazio sebi. Stvarno je trebalo proći puno vremena da bi ja konačno opet bio spreman komunicirati
sa njom. Ali sada je sve u redu! Opet smo dobri, komuniciramo normalno. Istina, jako se rijetko vidimo, ali nema više one neugodnosti među nama...
No ipak, bez obzira na sve, koliko volim, toliko i mrzim Božić, i sve ovo vrijeme oko njega. Jel, koliko mi ono prije predstavljalo sreću, tako me
sad još podsjeća na nesreću i na najnesretnije dane u mom životu!
Iako je prošlo puno vremena....
Bio sam neki dan na kavi s Njom...
Znam da je prošlo dosta vremena, i znam da sam pričao da mi više nije stalo do Nje, barem ne na način na koji ću bilo kome priznati, ali...
Uvijek postoji ovo ALI! Očito je u čovjekovoj prirodi da u svemu nađe neku sumnju. No, da nastavim... Kao što rekoh, našao sam se s Njom na kavi neki dan. Želio sam da se to dogodi već dosta vremena, ali nikako nisam imao hrabrosti pokušati realizirati to. No, napopsljetku sam skupio snage i pozvao ju, što je ona, na moje iznenađenje, objeručke prihvatila.
I tako, tražimo mi mjesto da se zasjednemo, da ja konačno krenam sa svojim ispitivanjem. Zadnja prilika da saznam stvari koje me muče. Samo sa nadam da će htjeti sa mnom razvovarati o tome...
Eto, konačno se mi smjestimo, naručimo, i ja lagano krenem u potragu za bilo kakvim objašnjenjem, bilo kakvom naznakaom da je ipak sve završilo na najbilji način... da ništa drugačije nije moglo biti...
No naravno, nikad ja ne dobijem što želim, pa zašto da onda i ovaj put bude drugačije. U svojim se je odgovorima toliko zapatljala, da se je i sama sebi počela smijati, ali ipak se nije dala pokolebati, nije htjela priznati da mulja, laže, izmišlja... Jak je duh u toj curi, svaka joj čast!
Ali nije ni bitno. Zapravo me ni nisu zanimale sve te stvari. Ono što me je zanimalo, imam li Ona još imalo povjerenja u mene. I bitno je da sam na to ja dobio svoj odgovor!
No još se nešto dogodilo na toj kavi, ono što nikako nisam predvidio... Probudili su se u meni osjećaji za koje sam mislio da sam ih pokopao. Vrijeme provedeno sa Njom, u razgovoru između nas dvoje samih, podsjetilo me na sve ono što sam volio kod Nje!
Taj Njezin smirujući osmijeh, od kojeg odmah vrijeme kao da uspori i naprosto uživa u čaroliji. Taj njezim pogled od kojeg mi srce zatreperi, pogled pun radosti ali i tuge istovremeno. U njezinim očima mogu se jednostavno izgubiti, zauvijek. Sekunda postaju minute, minute postaju sati, sati dani, a dani godine,
Premda sam se sjetio svega što sam prošao zbog Nje, raj i sreću, ali više pakao i bol, ali u tom mi trenutko to nije bilo važno! Bio sam ponovno onaj isti ja koji bi učinio sve, samo da imam tu čast i biti u Njezinom zagrljaju!
Tih par sati brzo je prošlo, ja sam morao na autobus, ona na vlak! Dogovorili smo kavu za drugi put, odlazeći svaki na svoju stranu.
Jučer je zapao i prvi snijeg. Pošto Božić i sve oko toga na mene ima negativan utjecaj, lagano su se u meni počele buditi one mračne misli..., nezadovoljesto, tuga, sjeta, bol,... Opet su mi počela navraćati sječanja na svaki bolni trenutak koji sam u životu doživio.
Žalosno je što je to kod mene vrijeme oko Božića, vrijeme kad su svi sretni i radosni, svi se vesele... Koja ironija. a šta'š, takav je moj cijeli život, ironičan i sarkastičan!
Čudim se sam sebi što još imam ovo malo valje da se borim protiv toga!
Da.... čudim se!
stare ljubavi, nove priče....
Eto, vidio sam Ju danas.... Nju, osobu zbog koje je cijeli ovaj blog i bio nastao...
Više mi Njezini susreti ne znače skoro ništa u životu, ali svejedno.... Zar sam nakon svega zavrijedio samo hladno "Bok! Kako si?" I na moj odgovor da sam dobro, dapače, odlično sad u zadnje vrijeme (zbog ispita i svega toga), onda odgovi "Baš mi je drago!" I TO JE TO?!?!?!?!?! Užas! Mislim, nemojte me krivo shvatiti, sve je to u redu.... bilo bi u redu da sa drugim ljudima, mojim prijateljima, iz iste ekipe, ljudima s kojima praktički stano visim... s njima je kao "Joj, pa di si ti meni?! Dugo se nismo vidjeli! Šta ima kod tebe? Kako si? Joj, baš mi je drago da smo se vidjeli..." A ja stojim uz njih i čekam na svoje " Bok!" Katastrofa! Primjetili su to i neki iz ekipe, koji su malo više upoznati u cijelu tu priču. Samo su me pogledali nekim zbunjenim pogledom, na šta sam se ja samo nasmijao i krenuo prema izlazu. Tu, pa ne ni cijelu minutu, bio sam toliko razočaran.... ne u Nju, nego u sebe... Pa zar sam zbilja dopustio da stvari tako završe... Ne znam.... nekako to nije moj stil.... Ne znam.... jel se to ona boji mojih, ili svojih osjećaja?! Mislim, zadnji put kad smo pričali ozbiljno, rekla mi je da sam se i ja njoj jako sviđao... ali vjerujte mi, ja ni dan danas ne znam kako, i zašto je sve ovo završilo ovako kako je... Vjerujujte mi kad kažem da nemam pojma...
Možda je cijela ova situacija ispala tako kako je iz razloga što je bila u društvu njega, mog prijatelja koji ma glavnu ulogu u cijeloj ovoj priči. Možda je tako htjela pokazati njemu da više nema nikakve veze sa mnom... Misil, na neki način to nije fer prema meni... Ako je tako htjela samo sebi smanjiti osjećaj neugodnsti, mislim da ga je samo povećala.... Kažem, ne znam... Ženski um mi je uvijek bio, a i bit će apsolutna nepoznanica....
Znam da sam prije pisao kako Ju volim, i kako ne znam kako ću bez Nje... Heh, tada mi je to zvučalo tako jako realno... Stvarno sam mislio tako.... Sada, nije mi ništa više osim (ne baš tako) dobrog sjećanja...
Priznajem, zna mi se dogodit da još ponekad zalutam mislima prema Njoj... ali to mi samo donese tjeskobu i bol... ne bol.... neko neku ljutnju... da, tako je.... ljutnju na samog sebe!
Nedavno sam upoznao jednu jako dragu curu. Mislim, znao sam ju i prije, onako, iz viđenja više. Znali smo imena jedan drugome i sve, ali nikad nismo zapravo pričali o ničemu zajedno. No, nedavno sam ju pozvao na kavu, da se malo bolje upoznamo, što je onda radosno prihvatila. I sve to sad tako, zasad, dobro ide. Čini mi se da smo zanimljivi jedan drugome... Ali uvijek kad i pomislim da bi nešto moglo biti između nas, sjetim se Nje, i kako sam se osjećao zbog Nje... a to stvarno više nebi želio proživit. I to u mene ulije neki strah!
Nisam se imao prilike sa ovom vidjeti opet, ali čumi smo se nekoliko puta, i čini mi se da zasad stvari dobro stoje. Ali prizajem, nekako se bojim.... Cura je stvarno fantastična.... Nekako mi se čini da je izvan moje lige...
Ne znam... neću još ništa govoriti (pisati)... ali ono... ne znam kaj da mislim.... Skroz sam "u mraku" po tom pitanju....
Anyway... ako ikad mislim okrenuti novi list (opet?!) , mislim da je sad pravo vrijeme za to!
opsjedaju me zabrinjavajuće misli....
Moram priznati da se u zadnje vrijeme ne osjećam baš najbolje....
Nije da mi fizički nije dobro, a nebi se ni na izgled reklo da sam malo psihički "skrenuo". 
Nije ništa takvo, samo me u posljednje vrijeme... kao da me opsjedaju sve cure s kojima sam bio na bilo kakav način.
Stalno mi se se nešto motaju po glavi, pa nemogu prestat razmišljat o njima.... Najprije mi dođe jedna u glavu, pa stalno razmišljam o njoj... o tome kako nam je bilo lijepo... što smo sve radili... pa mi odjenom skoči druga s kojoj nisam radio to što s ovom... pa treća zbog nekog drugog razloga... itd. itd. .... sve do jutro, i taman kad uspijem zaspat, stari me budi jel je vrijeme da radit razne poslove oko kuće...
A najbolja vijest u svemu tome... uopće, niti jednom, ma čak ni na trenutak ne pomislim na Nju. Zapravo jedino vrijeme kad se sjetim Nje je kad nešto pišem tu po blogu. No to je zato jel je ovaj blog posvećen Njoj, pisan je za Nju, i samo je o Njoj!
Eto... samo sam htio prenijeti te svoje opsesivne misli na blog.... možda pomogne....
I vjerujem da je glavni razlog što me je nedavno stara, dugogodišnja prijateljica odbila, objasnivši mi da ona u meni vidi samo prijetelja, i da nikada nebi mene mogla gledati kao dečka. 
A baš sam u zadnje vrijeme nekako ludio za njom. Al' dobro, cura je barem iskrena i odmah mi je rekla na čemu smo. Jest da sada misli da se nešto ljutim, jel od tada nismo nijednom izašli na kavu i izmijenili SMSove, a to je nešto što smo znali raditi, u zadnje vrijeme često. Ali vjerujte mi, nije to zbog toga što znam da ju ne zanimam kao dečko... ustvari.... možda čak i je, ali ipak.... ma ne, nije... to je tzato jel sam u zadnje vrijeme skroz zauzet nekim stvarima, i nemam baš previše vremena, a ni volje da sjedenje po kavama.... Jedino kad bih imao razloga vjerovati da bi nešto "urodilo plodom" iz sveg tog silnog zajedničkog druženja... e, onda bih možda našao malo vremena... 
Anyway... nešto mi se češće nameće u misli još jedna stara poznanica. Istina da ju nisam dugo vidio, ali čuli smo se i obećali neki sastanak negdje vani... Moram malo ispipat situaciju i vidit jel ima kakvog momka ili nešto....
Ali, postoji problem.... Naravno da postoji problem! Nebi to bio ja, Werther, da ne postoji neki problem!
Cura ima neku zajedničku povijest s jednim od mojih bližih prijatelja...
Mislim, po njezinim riječima nije tu nikad ništa bilo, ali on mi nešto pričao... A nekako mi ne zvuči istinito.... Budem ja to malo bolje raspitao kod nje, pa ako se ustanovi da bi mi nešto i mogli zajedno, izaći ću sa svime tom prijatelju, i suočit se s njime, reći mu kako stvari stoje... razumijet će... Zar ne?! Pa mora... Jel da? 
No, otom-potom!
Do daljnjega....
Werther
Ljeto, i sve što ide uz to.... Ali naravno, ne kod mene!
Čovječe, koliko je vremena prošlo od kad sam zadnji put objavio post.... 
Prestrašno!
A šta ću kad jednostavno nemam o čemu pisati. Moj je život prilično monoton i nema nekih velikih prekretnica... Može se reći da živim jedan prosječan život jednog prosječnog studenta sa prosječnim problemima.
I više ne vidim svrhu pisati o prosječnim stvarima....
Ali, da nekako stvari privedemo kraju.....
Ljeto je, sunce grije ko ludo, ljudi bježe u more tražeći spas od vrućina, neki iskorištavaju "slobodno vrijeme" i nađu nekakav poslić dolje na Jadranu da zarade koju kunu.... Tako sam i ja skoro. Al' nebi bio ja ja da nešto ne napravim naopako. Naime, našao sam neki posao sezonski, ali daaaleko od mora. Mislim, nije da se žalim. Vjerujem da sam ja jedan od onih rijetkih ljudi koji ne vole more baš previše.... Kad i odem na mora, nije to zbog samog Jadrana i kupanja, već do ekipe i opijanje na raznim molovima i plažama.... 
A posao mi je takav da svaki dan upoznajem nove ljude iz različitih krajeva svijeta.... Malo vježbam svoje znanje iz stranih jezika i karizmatičnost. Ljudi bi rekli da sam spojio korisno s još korisnijim. 
Ali ono što je najbitnije, više skoro nimalo ne razmišljam o Njoj! Istina, zna se dogodit koji dan da se svega prisjećam i vrtim različite scenarije kako je to sve moglo bit, i kako sam u nekim stvarima mogao drugačije posložit karte. Ali neću sad opet s time razbijat glavu!
Samo mi stara stalno kvoca kako je već vrijeme da neđem neku curu, dok još ima slobodnih! Ubija me u pojam, pogotovo kad me uvjeri da je u pravu....
A kako objasnit starcima da sam uklet što se tiče ljubavi!?!
Anyway.... idem sad..... završila mi smjena! 
Idem na spavanje!
Do ponovnog čitanja!
Wetrher
I opet ja u bedu...
Danas sam se posebno zbedirao...
Dvojica od, usudim se reći, najboljih prijatelja složili su se po istom mišljenju, a da toga nisu ni svjesni...
nedavno mi je jedan od njih, na moje jadanje o bivšoj (davnoj, napisat ću poslije kako sam proveo Uskrsne praznike) nešto što me fakat povrijedilo, nešto u smislu da zabijam prijateljima nož u leđa.
Isprva nisam previše davao znaćenja tome. Ipak, nije mi to bilo čudno s njeogve strane, takav je to lik, uvijek podjebava i slično...
Ali sam mi i ovaj drugi kaže nešto slično, doduše, ne tim riječima, ali nešto takvo... Riječ je o prijatelju s početka ovog bloga. Svjestan sam da čovjek uopće nema pojma što sam ja sve žrtvovao za njega, nikad nisam niti tražio, niti očekivao ništa od njega, ipak... izbor je bio moj. Ali na kraju, nisam ja bio taj koji mu je "zabio nož u leđa"!!! U to me je uvjeravala i frendica i sam sam sebe uvjeravao u to, ali ipak... svejedno me smeta...
Otkad znam za sebe, ljudi su mi govorili da mi je previše stalo do mišljenja drugih i da više trebam raditi ono što je meni važno. Probao samo tako, Bog mi je svjedok da sam probao, ali ne mogu ja to tako... Ja sam čovjek koji će sve dati za prijatelje, iako to značilo žrtvovati svoju sreću, čak i svoj život!
Ako tako mora biti, neka bude!
Znam da će sad na ovo neki ljudi reći kako serem, ali majke mi, tako je.
Sad da malo pojasnim zašto sam bio zbediran... Ipak, frendice su mi bile malo pod utjecajem alkohola (ne kažem da su pijane ) pa se možda ne sjećaju svega...
Naime... bili vani i naletjeli na dotičnu Nju (koju sam by the way prebolio ). Nije mi smetalo uopće kaj smo bili u Njezinom društvu, fakat mi je bilo svejedno.
Čak s početka nisam ni primjećivao napetost između Nje i frenda, onog s kojim je zabrijala onu večer kad sam na neki način umro... (dramatiziram, znam )
Bolje rečeno, napetost s njezne strane... Lik ju nije ni primjećivao. Ipak je tu bila jedna dotično, moja prijateljica... Hmm, da....
No možda Joj stvarno nije stalo, ne znam, neću govoriti bezveze, ali fakat mi smeta kaj uvijek aj ispadam negativac! Najlakše je okrivit mene...
Možda ljudi misle: "A to je _____, neće se on ljutiti!" I u pravu su. Ne mogu se ja ljutiti, nije to ono moje. Znam da ljudi ti maksimalno iskorištavaju, a šta da im ja radim,,, Takav sam! Ako im je tako lakše, kriv sam!
Biti veseo ne znači smjati se pred drugima, nego smijati se pred samim sobom!
P.S. Još se jednom zahvaljujem frenidci koja kaže da lijepo pišem. Hvala ti puno!
Diskusija s frendicama...
Eto me, sad sam došao od frenda si smo se nasšli na partiji bele...
I tako, nakon nekoliko gemišta, bambusa, pive, ili što se već pilo, krenuli smo na različite zanimljive teme....
Neću sad pisati o smenu o čemu smo pričali, ali vjerujte mi, bilo je zanimljivo.
Između ostalog, dotaknuli smo temu o vezi Nje, Nje i mene, Nje i frenda, Nje i frendovog frenda, ....
Jedna me je frendica (smijem reći da je rijeć o curi do čijeg mi je mišljenja jako puno stalo) upozorila na to da se vidi da je meni još stalo do Nje. Ne poričem da mi nije stalo. Stalo mi je, i više nego priznajem ikome, ali sve se nadam da će proći...
I dok me ta frendica napada i ne prihvaća moja objašnjenja, druga mi frendica (do čijeg mi je mišljanja još više stalo, 
) priskače u pomoć i time mi još neke stvari dodatno pojašnjava. Svaka čast na tome.
I sad, premda još uvijek ostajem pri mišljenju da je Ona prava cura za mene, što znači da ozbiljno sumnjam da nije niakako za mene, i dalje me vuče nešto do Nje, iako me više ne zanima. Barem ne toliko.
Ipak, u posljednje mi se vrijeme vrcara neka druga po mislima...
Samo tražim pravi trenuk za pozvat ju na kavu... Doći će i do tog uskoro. Samo treba biti strpljiv........
možda, a možda i ne...
.... više ne znam ni gdje početi...
Danas se u meni nakupilo toliko misli... toliko toga sam imao u glavi... stvari koje mogu sve, samo ne razveseliti čovjeka....
Danas se u meni probudila velika sumnja... sumnja u ljubav. Tako je i sve počelo.....
Dan mi je rutina. Praktički cijeli dan provedem na kompjuteru, ili igrajući igrice, ili gledajuće filmove, serije, ili radeći nešto, potpuno je svejedno. Ono vremena što provedem s prijateljima nastojim iskoristiti do maksimuma.
Ali večeras.... prokleo sam i kompjuter, prokleo sam ljubav, ... prokleo sam svoj život!
I sve zbog jedne glupe misli.... zbog jednog glupog pogleda na krevet iza sebe i spoznaje da tamo nema nikog...
Desi li se ikome trenutak da stvarno treba nekog, samo da ga pogleda i da odmah znaš da će sve biti u redu, ili je to samo meni... I naravno, u tom trenutku nema nikog.... Eto, upravo je u tome moj problem.... Okrenuo sam se i uvidio da u mom slučaju nitko nikad nije bio tu za mene...
I tada sam shvatio da sam ja ustvari cijeli ovaj svoj život izgubljen. Cijeli sam život samo pola osobe.... i sumnjam da ću ikada pronaći svoju polovicu!
Možda bi se moje raspoloženje moglo opisati kao neka granica između tuge i sreće. Sretan si kad nešto imaš, tužan si kad nešto izgubiš. A što si ako nemaš nešto što nisi ni izgubio!
Nešto mi fali, a ni sam ne znam što. Ljubav? Možda. Vjerojatno. Ali što je ustvari ljubav?! Čovjek to nije shvatio otkad postoji ljudski rod. Jest, postoji puno objašnjenja i teorija što je to ljubav. Ali kako netko može biti potpuno siguran da je to baš točno?! Kako netko može znati da je baš TO ljubav! Ljubav.... nisam siguran da sam ikada osjetio taj osjećaj.... Istina, bio sam zaljubljen, ali to ne znači da sam osjetio ljubav. Samo znam da sam osjetio nešto...
I sad kad si pokušavam vizualizirati „ljubav“, kroz misli mi proleti nekoliko osoba koje su mi nekad nešto značile u životu. Ljudi bi rekli da sam ih očito volio. Možda su i u pravu. Možda nisu. Ali siguran sam da su mi značile više od drugih jel u tom trenutku njihov mi je život bio vrjedniji od mog vlastitog. Ali kad opet razmišljam, život bilo kojeg bliskog prijatelja mi je vrjedniji od mog. Možda je to samo do mene. Možda su samo meni drugi važniji od mene samog. Možda..., a možda i nije.
„Kad bi sad bio najsretniji trenutak u tvom životu, koga bi želio da stoji kraj tebe?“
Negdje sam čuo to pitanje. Još uvijek ne znam odgovor na to! I mislim da je ono što me ustvari i muči... hoću li ikad znati odgovor na to?!
Možda je moj problemu tome što se teško otvaram, teško puštam ljude da upoznaju pravog mene. Uvijek se skrivam iza neke maske. I moram priznat, dobar sam u tome. Još nisam upoznao osobu koja može razotkriti moju krinku.
To otvara moju drugu dilemu – može li se čovjek promijeniti? Zaista promijeniti? Znam po sebi. Toliko sam puta pokušao postati drugačiji. Ali kad na kraju pogledam, opet sam onaj isti patnik. No možda se je moguće promijeniti, samo ja nemam snage za takovo nešto. Opet, možda.
Možda smo svi samo marionete neke sudbine!
Johann Wolfgang Goethe
"Vidjet ću je!" izvikujem ujuto kad se razbudim i sa svom vedrinom gledam u lijepo sunce; "vidjet ću je!" I onda cijelog dana nemam nikakve druge želje. Sve, sve se ispreplete u tom izgledu.
Ah, ta praznina! Ta strašna praznina što je osjećam tu u svojim prsima! - Često mislim, kad bih je mogao samo jedanput pritisnuti uz ovo srce, sva bi se ta praznina ispunila.
Često bih si rasporio prsa i probušio mozak. Zato što jedno drugome možemo tako malo značiti. Ah, ljubav, radost, toplinu i nježnost koju ne ponudim, drugi mi neće pružati, a uz cijelo srce puno blaženstva neću usrećiti onoga koji preda mnom stoji hladan i nemoćan
Toliko toga imam, a osjećaji za nju progutaju sve; toliko toga posjedujem, a bez nje mi se sve pretvori u ništa.
Da nisam već stotinu puta bio na rubu da joj se bacim oko vrata! Veliki Bog zna kako je onome koji gleda kolike ga dražesti okružuju, a ne smije za njima posegnuti; a posezanje je ioak najprirodniji ljudski nagon. Zar djeca neposežu za svime što im padne na pamet? - A ja?
Eto, Goethe je očito bilo jako zaljubljen u životu, jel ovi su opisi..... nekako su....... oni su........ jednostavno su gala!
Eh, koliko sam se ja puta tako osjećao.... Ali ono što me iznenadilo je upravo činjenica da sve to nestane u samo jednom trenutku. Jedan događaj može neko osobu spustiti u nečijim očima toliko nisko, da ju više ni ne primjećuješ. A nedugo prije ti je ta osoba značila sve.
Zanimljiva je ta ljudska psiha.... prevrtljiva.... nejasna.... sukobljva.....
Svi ste čuli za onaj izraz "borba razuma i srca". Glupost! Nije to borba razuma i srca, to čak nije ni borba. To nas naša podsvijet pokušava upozoriti da razmišljamo o krivoj osobi u krivo vrijeme. To nam naša podsvijet viče "Bježi prijatelju, bježi što dalje možeš od Nje!"
No čovjek je naravno glup, a misli da je najpametniji. I ne prihvaća savjete i sugestije drugih! Čak ni samog sebe!
Ne znam koliko vam to sve ima smisla.... kvragu, ni meni nema smisla, ali samo želim naglasiti važnost sumnje. Ako postoji imalo sumnje, vrlo je vjerojatno da ništa neće ispasti kako treba. Ali priznajem da su ponekad osjećaji toliko jaki.... i uvijek u nama ostaje ono pitanje "Što ako..."
I kako da onda čovjek zna što da radi!
Ne mogu moliti : "Prepusti je meni!", a svejedno mi se ona često učini mojom. Ne mogu moliti: "Daj mi je!", jer ona pripada drugome. Zbijam neslane šale sa svojim mukama; kad bih sebi popustio, nastala bi cijela litanija oprečnosti.
Katkad si kažem: tvoj je usud jedinstven; nazivaj ostale sretnima - kao da se još nitko nije mučio. Onda čitam nekog pjesnika iz prošlosti pa mi bude kao da gledam u vlastito srce. Toliko toga moram izdržati! Ah, zar su ljudi prije mene već bili tako jadni?
Nova godina - .... novi ljudi?
Evo, dugo nisam ništa napisao. Ni sam ne znam zašto. Lagao bi kad bi rekao da nisam imao vremena, lagao bi i kad bi rakao da nisam imao o čemu pisat, lagao bi i kad bih rekao da nisam želio pisat... A zašto onda nisam...
Nastavljam priču....
Vrijeme liječi sve rane! Bilo je vremena kada sam sumnjao u to, oooo, bilo je vremena... Ali bio sam u krivu! Dobro, nisam bio baš potpuno u krivu. Vrijeme i PRIJATELJI su ono što liječi sve rane. Jel da nema prijetelja, vjerojatno nebi bilo ni nas. Činjenica je da je čovijek društveno biće, i da mu je životni cilj zauzeti neku poziciju u društvu.
Ja sam jedan od onih sretnika koji imaju hrpu prijatelja, ali nisu svi oni pravi prijatelji, oni kojima možeš povjeriti i najskrivaniju tajnu. Nemojte me krivo shvatiti. Volim ja sve njih, i sa svima njima volim provoditi vrijeme, ali ipak, treba postojati netko na koga se možeš osloniti u svakom trenutku, i tražiti od njih sve, bezuvijetno. Onaj tko nađe takovog prijatelja, taj je stvarno sretnik!
Ja nisam te sreće. Ja nemam osobu kojoj sve mogu reći (vjerojatno zato i pišem tu na blogu hrpi neznanaca), ali se ne mogu ni požaliti. Imam u životu nekoliko dobrih prijatelja koji znaju o meni samo neke dijalove, znaju samo neke moje probleme. To je kao da imaju samo dio mene, dio moje osobnosti, kao da sam slagalica, i svatko od njih ima samo neke dijelove i nikako ne može složiti cijelu sliku! Nedaj Bože da se nekim ludim slučajem svi ti moji dobri prijatelji nađu na jednom okupu i krenu zajedno slagati, komadić po komadić.... možda to nebi ni bilo tako loše. Kako kaže onda stara "Dva su Bosanca pametnija od jednog."
I kao što sam već natuknuo, ovo Božićno i Novogodišnje vrijeme proveo sam neprekidno u društvu prijatelja. Malo ovdje, malo ondje, pa opet ovamo, pa sad tamo... tako da je bilo jako malo vremena da razmišljam o Njoj. I tako su moja razmišljanja s nekoliko puta dnevno spala na jednom tijekom praznika, i to samo zato što mi je čestitala Božić SMSom. Nisam htio biti nepristojan, pa sam vratio samo "Sretan Božič i tebi i tvojima!" I to je bilo sve. I onda sam opet potpuno zaboravio na Nju. Sve do danas!
Jutros sam ju vidio ispred faksa. Nalazio sam se tamo s ekipom, a onda je bila s njima i pričala tamo.
Zbog svega što je bilo (ili bolje rečeno nije bilo) između nas, očekivao sam barem da će mi biti čudno ponovno ju vidjet. No ništa! Došao sam tamo, rekao kolektivno "Dobar dan!", sagnuo se, spremio jaknu u torbu i nastavio s prijateljima na ručak. Išla je s nama jedan dio puta i onda otišla na drugu stranu! Cijelo to vrijeme nisam Je ni pogledao. Prepostavljam da zna da nešto nije u redu, jel kad god misli da se nešto ljutim, izbjegava me! A sad, jel je to samo bila slučajnost, jel samo nagađa, ili joj je zajednička prijateljica koju ja jako volim i koja jedina od svih koji me poznaju zna za ovaj blog i ponekad ga čita, sve izbrbljala!
Iskerno, nije me ni briga! I konačno mogu reći - cura u koju sam se zaljubio, nestala je. Možda je ispravnije reći da nikad nije ni postojala. Bio sam toliko zaluđen Njom da nisam mogao vidjeti kakva je zapravo. I sad kad to vidim, nimalo mi se ne sviđa!
No ipak ne žalim za svime što se dogodilo. Hej, pa barem mi nije bilo dosadno prošle godine.
A šta sam naučio iz svega toga? - Budi svoj i nikad, NIKAD ne dopusti da srce vodi razum!
Toliko zasad!
Budite mi svi pozdravljeni!
Pravi prijatelji su oni koji se smiju kad se i vi smijete i koji plaču kad vi plačete!
Neka svi idu u pičku materinu, i jednostavno me puste na miru!!!
Znam da sam rekao da je sve između mene i Nje gotovo.... ali danas, ovu noć, sam misilo stvarno sve završit s njom! Htio sam završiti sa svime, da u novu 2007.godinu krenem "čist". Reći joj što stvarno osjećam, pitat ju što ona osjeća, i, kako sam se nadao, a ipak sam se malo nadao, da budemo skupa, ili ćemo samo zaista biti samo prijatelji.
Konačno skupih hrabrosti da joj priđem u jebenom disku gdje sam i išao samo da Nju vidim i kažem joj da Ju trebam na par minuta vani, da popričamo.... Prevrtio sam u glavi 100 scenarija, i očekivao sam svašta.... bio sam spreman na svašta.... ali nikad nisam očekivao da će reći da neće izać van sad. "Drugi put" kaže...
Svejedno, pričekao sam vani 10ak minuta... Naravno, nije izašla... Povrijedilo me to! Da i jesmo samo prijetelji, što nebi izašla van.... barem na minutu.....
I tako ja, više iz principa, pozdravim se s prijateljima i krenem doma!
Možda jesam seronja što sam ostavio ekipu samo tako, možda jesam idiot što sam dopustio da me Ona na takav bezvezan način povrijedi, ali jebiga, samo sam čovjek, čovjek koji je (bio) zaljubljen do bola...
Na putu kući primjetim kako se neki dečko i cura ljube na uglu zgrade... Prepoznah Nju i jednog prijatelja... Možda mi se to samo učinilo iz silnog bijesa, ali ipak, ne bih rekao... Da mi je netko drugi to rekao, nebi vjerovao, ali vidio sam svojim očima, i ne vjerujem da sam krivo vidio! Jednostavno ne vjerujem! To je bila Ona!
I sad kažem, totalno mi je pala u očima! No ipak, toliko sam Ju volio da ću joj još uvijek na ulici reći "Bok!" Samo neki bezvezni "Bok!" i ništa više.... Nikad više!
Ljubav možda je sreća za neke ljude, ali za mene nikad nije bila, i sumnjam da će ikad biti!
kraj.....
Evo, neki dan sam popričao malo s Njom. Doduše, preko SMSa, ali... bolje išta nego ništa, zar ne?
I tako, malo po malo, započeo sam temu od one noći... sjećate se, onda kad je frend slavio rođendan u stanu... onda kad smo doživjeli "the moment" vani na balkonu... opisao sam to negdje u drugom ili trećem postu.
Uglavnom, priznala je da je u tom trenutku bila slaba, i da je ona mene htjela poljubit, ali ne zna zašto ipak nije i onako me odgurnula. Rekla je i da je možda i bolje tako! MOŽDA?! Kako može znati? Kako to može misliti!
Pitao sam Ju i za njezinog dečka. Prekinula je s njim, ali sad ima nekog drugog u planu. Iz povjerljivih sam izvora saznao tko je taj, i moram priznat da taj dečko dobar čovjek (ne kažem to samo zato jel je asistent na faksu i jel mi drži jedne vježbe ), ali mi njih dvoje nikako ne pašu zajedno! Ipak sam ja savršen za NJu! 
Anyway....... totalno sam ju prebolio, i oboje smo se složili da ćemo biti dobri prijatelji.
Samo...... žao mi je što ću morati zatvoriti ovaj blog.....
ili..... doći će novi ljubavni jadi u mom životu..... kada?.... nitko ne zna..... ali siguran sam da ću vam pričati sve ovo ispočetka....
Pozdrav svima!
Kad ljubav hoće govoriti, razum mora šutjeti.
još me ipak malo pika.....
Sad već skoro svaki dan čujem kako Ona ima dečka....
s početka me nije to previše diralo, čak mogu i reći da me ne dirani sad....
ali ipak, svaki put kad vidim nekog dečka kraj Nje, ne mogu a da se ne zapitam " Jel to taj?!"
Ipak, nebi rekao daje to bila samo zaluđenost, pa da samo tako prihvatim da sam ju izgubio (premda ne mogu ni reć da sam ju imao), ali ipak......
isto kao i sa bivšom, prvom koju sam stvarno volio..... ioako sada skoro i ne pričamo, iz razloga što se uopće ne viđamo (drugi grad i slično...), ali uvijek ćezauzimat posebno mjesto u mom srcu. znam da sad to zvuči kao klišej, ali tako je... Ako sam ju volio, a stvarno sam ju volio, ne mogu ju ne voljet do kraja života! Ipak mi je neko razdoblje u životu značila SVE!!!!
Ne velim sad da neću nikad prestat mislit na Nju, ali ipak, treba mi neki završetak! Već ju dugo pokušavam dobit na kavu, ili barem na online chat, da razjasnimo neke stvari,da konačno stavim "točku na I", ali nikako nema vremena, ili smisli već neki drugi izgovor...
A dok Ju gledam na faksu, toliko ju želim.....
Da vam priznam..... u zadnje sam vrijeme jako puno razmišljao o curama s kojima sam bio dobar prije 2 godine, a s kojima se sklopom okolnosti nsam imao prilike dugo vidjeti, i sad se opet redovito viđam, ali... ipak na kraju svega, Ona mi je u glavi!
Ne mogu ju pustit a da ne razješimo one zajedničke trenutke ..... one trenutke u kojima smo se oboje prepustili strasti (ako se tako mogu izraziti), i u kojima se skoro dogodilo da smo se poljubili......
Ali kako dalje razmišljam, svaki put je nešto nečekivano iskrsnulo i prekinulo taj čarobni trenutak, pa me brine "Možda je suđeno tako!?"
Ne znam više šta da mislim.... Ne mogu uopće misliti više....
I zato na kraju ovog posta neće biti nikakvog citata, niti neke dubokoumne misli....
Sad mi stvarno trebaju vaša pomoć i savjeti....
Please help!!!!!
Love you all!!!!
štuc......... štuc.....
Dragi moji blogeri,
malo sam pijan sad, u ovom času u kojem vam pišem post, ali sam ju odlučio ipak napisati... ni sam ne znam zašto, ali koliko vidim, nemam baš gramatičkih grešaka.... znači da sam još koliko-toliko priseban... yeah, wright!
Latest update (wow, čak znam i na engleski pisat, )
sad se nedugo čuo s Njom... lijepo je da možemo još normalno komunicirati... kao ljudi....
Pisao sam joj i svakakve gluposti.... onakve kakve pišete kad barite cure (vi dečki znate na što mislim, a vjerojatno i vi cure, s obzirom da primate takve poruke)
Ali nekako mi je neobično da ih ona primi ravnodušno.... nakon svega šta je bilo?!?!?
A šta ćeš?! Takav je život!
Osjećam se da polako ulazim u godine u kojima već trebam imati neku ozbiljnu vezu, a ne samo usputno zajebavanje...
Ali tko zna, možda to samo alkohol progovara iz mene! Ipak su prošla 2 sata, petak 13. je, ja imam 1,2 promila u krvi (otprilike, nakon 1,6 promila fulam 30% slova), imam naljepljenu ne'akvu tetovažu na čelu, a sutra u 8 moram biti na faksu, što znači da sad moram pod tuš....
E da.... bio sam i poslao poruku bivšoj od prijatelja da se nađemo na kavi, da malo popričamo o životu... stvarno ne znam zašto sam to napravio... samo sam prolazio kraj njezine kuće...
al' fakat je cura simpatična i zgodna...
sad moram pod tuš skinut ovu "tetovažicu" s čela, da nebi profesori mislili da sam zbilja alkić!
javit ću vam nekad što je bilo sutradan.....
budite mi svi pozdravljeni!!!!!!!!
vrijeme je najbolji lijek.....
Pozdrav dragi moji blogeri!
Evo, i ja našao malo vremena da se javim, umjesto da vas samo čitam.
Kao što se vidi iz naslova.... mogu reći da sam konačno prešao preko svih ljubavnih problema....
Tako je.... osjećam se..... drugačije...... bolje...... sretnije? a valjda.....
Anyway.... vidjeh neki dan svoju sada preboljenu ljubav. Da, da... ispred faksa se vidjeli... onako, u prolazu. I prođem ja tako uz nju, povučem ju za rukav, skuži me... ja se nasmijem, mahnem joj i odem dalje. Nije mi se žurilo niti ništa, ali htio sam ju malo zbuniti.
No moram vam priznat... djelovala mi je nekako posebno lijepo... no to je sigurno samo zato što ju nisam dugo vidio. Da. Zato.
Jučer pijem s ekipom u stanu, prijatelji položili ispite, pa je bila kao neka fešta... Ja baš nisam bio raspoložen za slavlje jel imam problema na faksu i tako... ali mora se popit s ekipom, zar ne?
I onako, iskren (uvijek kad si popijem imam neku potrebu da budem iskren) pošaljem Joj poruku neka dođe na net, da popričamo malo preko ICQa (ICQ is an instant messaging computer program, owned by Time Warner's AOL subsidiary. The first version of the program was released in November 1996. The name ICQ is a play (an oronym) on the phrase "I seek you".) jel ono, dugo nismo. Ona mi odgovori nešto tipa "Učim pa ne bi sad išla na internet. A ti pričaš sa mnom? Mislila sam da se ljutiš." Jel možete vjerovat. Ako se ne varam, SMS putuje u dva smijera! Mogla je ona meni nekad poslat prva poruku... No neka... Whatever! Odgovorih joj "Me ne ljutim se. Od kud ti ta glupost?" i tu je bio kraj!
Možda i bolje da nije došla online.... kako me pucala iskrenost i kako sam ju prebolio (imam dokaz! kasnije ću ga spomenuti) rekao bih joj neke stvari, vjerojatno i otkrio ovaj moj blogić....
A što se tiče dokaza....
Pitala jedna moja prijateljica onog moj prijatelja s početka bloga (skroz prvi post ili drugi... onaj koji se zaljubio isto u nju... pogledajte skrooooooz na početku) jesu li on i Ona zajedno. On je na to odgovorio DA. Nije me zasmetalo niti malo... Dobro, možda malo... ali neprimjetno.... Guy's thing!
I tako, izlječivši se od ljubavnih jada i problema, dobio sam osjećaj da sam se uzdigao na višu razinu... postao sam obzirniji, susretljiviji, altruističan...
U svakom slučaju... osjećam se preporođeno!
Toliko za sada!
Hvala vam svima!
Najljepši pozdravi teuti!
werther
Saga se završila... ili završava
Evo ljudi, nisam dugo pisao. Iskreno, ne znam ni zašto sad pišem. Nije da imam o čemu pričati.... 
Pa eto, da vam dam kratki update situacije...
Nisam se ni čuo ni vidio s Njom već 3 mjeseca, skoro 2 mjeseca nisam ni pomislio na Nju, da mi frendovi ne govore kako su je vidjeli vjerojatno bih potpuno zaboravio i da postoji.
Nisam nikad mislio da me netko može toliko odgurnuti od sebe da jednostavno zaboravim da postoji. Valjda je to čovjekova priroda - da polako otkriva i iznenađuje sam sebe.
I tako, što da još podijelim sa vama?!
Faks je opet otvoren, ja se opet preselio, ispiti mi baš nejdu, a rokova sve manje. Ni ne trebam govoriti kakve to ima posljedice na moj odnos sa obitelji...
Anyway, sad kad se se vratio na faks vjerujem da ću Ju opet nekad sresti. Ali jednostavno ne želim razmišljati o tome.
Naravno da ću vam ispričati što se Adogodilo, čim se dogodi, ako se dogodi!
Do tada, uživajte mi svi!
I naravno, za kraj......
Ljubav je nalik zaraznim bolestima: što ih se više bojimo, više smo im izloženi. (Sanfor)
Evo, najprije da se ispričam šta me dugo nema na blogu... nema se vremena, a ni želje.
Zatim, ispričavam se, stipisicka, ako sam te ičim uvrijedio, nije mi bila namjera... niti se sjećam da sam bio na tvom blogu, ali nije ni bitno... moje isprike!
Teuta, hvala na potpori, i na svim savjetima... By the way, blog ti je legenda!
Problem je u tome što sam ja sad doma kod staraca, a ona je negdje na moru, uživa u životu... ja daleko od nje! Ponovno ćemo se približit jedan drugome tek u 9. mjesecu... a to je daleko..... a onda i sumnjem da će išta biti!
Marko, tebi se zahvaljujem na svim tvojim postovima i komentarima... Čitajući tebe, prepoznao sam i sebe! Stvarno si legenda! Ni ne znaš koliko si pomogao, i osvijestio ljude koji te čitaju! Svaka ti čast!
Sve mi se čini da ću zakljućiti ovaj blog ovim postom, jel stvarno ne vidim više smisao pisanja kad se više uopće ne viđam s Njom...
Mogao bih vam pisati o svim svojim drugim pustolovinama, sa drugim djevojkama, ali mislim da neće biti ničeg zanimljivog, barem ne neko vrijeme....
A da vam pišem o svojim razmiišljanjima, bilo bi predepresivno za sve!
Zaključak je da me cura voli kao brata, a to je moje prokletstvo... Sve me vole kao brata, i svima sam najbolji prijatelj! Ja tu ništa ne mogu... takav je život!
Ili sam možda psihički premlad za sve moje vršnjakinje?! To sam zaključio iz toga što se puno djevojčica zagleda u mene. (mama mi veli da sam jako zgodan dečko)
Velika je stvar moja neserća u ljubavi! Trebao sam se zvati Werther! Ionako sam o patim, uvijek!
Budem se našao sad koji dan sa frendicom iz srednje koja je bila zaljubljena u mene, pa ću vam možda eventualno ispričati šta je tada bilo.
Budem nekad i otišao na kavu sa jednom frendicom u koju sam ja bio prije zaljubljen, pa bi vam mogao ispričati i o tome.
Vidit ćemo!
Hvala vam lijepo na svemu do sad! uživajte mi, i budite mi dobri!
I naravno, moram završiti post nekim mudrim komentarom...
Savršena je ljubav ona koja nas čini nesretnima.
(Soren Kirkegaard)
povratak u stvarnost
Evo ljudi, znam da me dugo nije bilo!
Djelomično zato što sam (pre)zauzet tzv. učenjem i faksom, djelomično zato što nisam imao o čemu pisati, a dijelom i zato što kad sam imao o čemu pisati, nisam htio jel jednostavno nisam htio razmišljati opet o Njoj!
I kako što sad pogađate, onaj moj neidilični svijet sada je postao noćna mora!
Svi oni koji su čitalo ovo malo postova što ih ima, mogli su zaključiti da sam pomalo puko na jednu curu (da, pomalo, op.ur.). E pa, nedugo, dok sam bio na prijateljevom vjenčanju, stalno sam mislio na nju! Svake jebene minute koja je prolazila bez razgovora s nekim! To je više previšilo svaku mjeru!
Ne želim više tako! Ne želim više Nju! Želim zaboraviti!
E kad bi to bilo tako lako.... Već sam prolazio to zaboravljanje ljubavi, i znam kako se to radi, ali mi svejedno ne uspijeva sakriti to od najboljih prijatelja. Primjećuju da nešto nije u redu sa mnom, i naravno da točno znaju u čemu je problem. A da znate kako sam sretan što imam takve prijatelje - ne spominju mi to uopće, niti mi prigovaraju što sam ponekad totalno nedruštven, već mi pružaju podršku bez obzira na sve.... Stvarno sam sretan....
A da se sad opet nastavim jadati....
Cura se boji, naprosto više nema vjere da postoje i dobri dečki. NJezina je grupacija muških:
1. "bit ću s tobom dok ne dobijem ono što hoću, a onda zbogom mala"
2. "bit ću s tobom dok ne naiđe neka bolja"
I sad, ne znam u koju je ona mene stvrstala, ali veli kako je prije mislila da sam dobar dečko, a da sam u zadnje vrijeme totalni regoč! Ja više naprosto nemam snage boriti se sa time. Znam da si sad svi mislite kako sam kukavica, i kako je najlakše odustat, kako se za pravu ljubav treba boriti, i sva ostala sranja koja koja idu uz tu jebenu romantiku, ali vidio bih vas!
Evo, konkretno pitanje za Vas, moji dragi blogeri - što bi vi napravili na mom mjestu!
Nije da me možete razuvjerit, ali pitam tek ovako, iz znatiželje!
Nije da je ta moja odluka neočekivana. Zaboga, od samog početka je sve bilo okrenuto protiv nas! I prijatelj s kojem je bila, i prijatelj koji je bio zaljubljen u nju prije mene (možda je još i sad, u zadnje si vrijeme nismo baš najbolji...), svi!
No ja kakav jesam, romantičar u duši, mislio sam da imamo izgleda! Čak sam bio hrabar i htio pokušati, ali Ona nije bila!
I sad kad mi je prekipilo, kad mi je dosta svega, odustajem od Nje! Prošlo je skoro 48 sati otkao joj nisam poruku poslao, a dragi Bog zna da sam namjeravao već milijun puta!
A ako je Njoj ikad imalo stalo do mene, poslat će poruku do petka, barem da pita jel sve u redu, jesam živ uopće, poslat će poruku onako iz znatiženje!
I da kažem, kako je ovaj blog bio o Njoj, nema razloga da ga nastavim jer je glavna tema polako na izlasku iz mog života!
"Pravi si genij ljubav ne iskazuje ulaskom u ljubav, već izlaskom iz
nje." (George Moore)
Borba razuma i srca
Kao što se vidi iz naslova, neprestano se borim sam sa sobom!
Kako sam završio prethodni post Rougemontovim riječima, malo ću pojasniti kako ja proživljavam situaciju koju je on tako slikovito opisao.
"Biti zaljubljen ne znači nužno i voljeti. Biti zaljubljen je
određeno stanje; voljeti je čin. Stanje podnosimo,
za čin se odlučujemo."
E pa, dragi moji, ja sam zaljubljen! Zaljubljen sam u Nju. Stalno mislim na Nju, stalno čeznem za Njom, uz Nju vrijeme jednostavno preleti....
Da, zaljubljen sam!
Ali odlučio sam ju ne voljeti... Rougemont kaže da je to izbor. E pa ja sam izabrao! Voljeti nekog tko te ne voli natrag stvarno je (pre)teško! To sam već jednom proživio, i nebi htio opet! Jer ako Ju ne volim, manje boli što nismo skupa....
I ne, nisam Joj rekao da je volim... Doduše, ne znam kad sam to i kome zadnji put rekao. Znate, ja se ne volim razbacivati tim rječima. Ja kad to kažem, onda to i mislim. No problem je u tome što ne znam kad mislim...
Da.......
I sad, otkako sam uvjerio samog sebe da Ju ne volim, manje me pogađaju stvari koje se tiču Nje. Ali me onda s druge strane pogađa to što me ne pogađaju te stvari.
A da stvar bude kompiciranija...
Našli se u petak na nekoj fešti. Zajednički prijatelj slavio je rođendan...
I tako, nisam se previše obazirao na Nju, pokušavao sam je ignorirati...
Ali kako je tu bio samo uži krug prijatelja, kontakt je bio neizbježan...
U odjednom, sjedi Ona meni u krilu, ja ju držim zagrljenu... Ne mogu opisati šta sam tada osjećao... Nešto, ali ipak ništa... Ništa, ali ipak nešto...
Naravno da nitko nije primjetio ozbiljnost te situacije. Drugima je to bila samo beznačajna gesta!
I opet je svatko otišao u svoj kut sobe, Ona u žensku ekipu, ja među muške.
Kasnije primjetih da je izašla van, "na zrak" kaže, ali nekako mi je izgledala potištena, kao da je plakala...
Ubrzo sam otišao za Njom. Sjedili smo vani dok me je uvjeravala da joj nije ništa, da je samo htjela malo na zrak. Šipak! Mene je našla muljat! Zagrlio sam je ponovno... beskonačna sekunda tišine - bio je to "Trenutak" (the Moment)....
I taman kad se trebalo dogoditi - naš PRVI poljubac, izleti joj frendica kroz vrata kao da ju svi vragovi ganjaju, na što se Ova trgne i odgurne me od sebe prije nego sam uopće shvatio što se dešava... 
Bilo je vrijeme da krenu! Molio sam Ju da ostanu još samo malo, pa barem 5 minuta, nisu! "Ne mogu više biti ovdje!" rekla mi je skoro kroz plač i otrčala prema autu...
Poslije smo pričalo još pola sata na mobitel, ali ništa konkretno nije rečeno... Ja sam se bojao pitati što je to (ne)bilo, a vjerujem da je isto osjećala i Ona...
I kako da se sad odnosim prema njoj?!
Glumim ko da se ništa nije ni dogodilo, naposljetku, ni nije se ništa dogodilo! Ponašam se prema njoj kao regoč prema svakoj drugoj frendici...
Zar voli onaj koji samo govori-"volim"?
(Suahili)
Priča u kojoj se promjena manifestirala
Tek sad pišem, jer se ništa zanimljivog nije dogodilo posljednjih par dana... Doduše je, i već sam napisao na blog, ali se zbog nekog, meni još uvijek nepoznatog razloga to nije objavilo... pa mi se nije dalo ponovno pisat. Sad ću se osvrnuti na prošli vikend!
Drugi razlog moj nepojavljivanja je taj što se nisam htio vratiti bez priče u kojoj se moja promjena ne manifestira. (pozdrav Marko )
I ujedno bih se zahvalio svim čitateljima.
E pa da krenem....
Dogodilo se to ove subote... Prije izlaska smo se malo zabavljali u stanu, kao što to uvijek radimo... i tamo, sat prije nego smo krenuli, nazovem ja Nju da ju pitam hoće li biti u tom discu u koji mi idemo.... (čuo sam od frendice da izlazi, pa sam je trebao da ju upoznam sa jednim mojim jako dobrim prijateljem iz drugog grada kojeg je zanimalo tko je ta cura koja me u(ne)srećuje...). Ona veli da još nisu tamo, ali da će doći...
Mi krenuli tamo, a kad ono, one došle prije nas.... Otišli smo do njih da se pozdravimo i da Nju upoznam sa frendom, i odmah poslije otišao sam za šank - pit!
promatram ja malo šta ona radi (ne zato jel me zanimalo, nego sam stajao tako okrenut prema tamo) i spazih tamo neke moje poznanike. Odem opet do tamo da se pozdravim s tim ljudima, i onako iz zezancije šapnem Njoj u uho: "Nemoj pravit sranja!" Ona mi odgovori: "Neću, nikad!" i poljubi me u obraz! 
Što je sad to?! Samo sam se nasmješio o otišao nazad za šank!
Nije me to uopće toliko oduševilo, samo iznenadilo. Moram priznat da nisam očekivao takvo nešto od Nje. No dobro!
Otišla je bez pozdrava! Ni to me nije povrijedilo! Ipak smo samo frendovi!
U nedjelju sam otišao s frendom i frendicom na bazen malo se osvježit (iako je padala kiša). Zafrkavali smo se i moram priznat da sam se baš dobro zabavio. I nagutao vode! 
Imao sam tri propuštena poziva... sva tri od one moje iz rodnog kraja.
Poslije kupanja otišli smo na pizzu 
i dok se pizza pekla, ja sam otišao malo dalje i nazvao tu iz rodnog kraja... Dosta smo dugo pričali... uglavnom o tome kako ne može dočekat da se vratim!
Završim razgovor i vidim da pizza još nije gotova. Odlučih nazvat Nju!
I tako pričamo o svemu... kako je bilo vani, di je sve bila, nagovarah ju da dođe do mene večeras pomoći mi oko seminarskog (šatro) . A moraš tako! Ipak smo frendovi!
Naravno da je odbila... ali samo zato jer je već bilo kasno, i tata joj nebi dao da bude po noći kod "frenda".
I tako došao do ponedjeljka....
Kako smo obavili sve na faksu, odemo Frend (onaj iz ljubavnog trokuta) i ja na kavu... Razmišlajmo kog ćemo pozvati da nam se pridruži... I predloži on Nju jer ju je vidio na faksu i zna da nema ništa sada. I tako ju pozovemo i, na moje i njegovo iznenađenje, ona dođe.
I pričamo mi o svemu i svačemu... i opet, ja normalan, potpuno hladan.
Čak i kad je došao neki lik koji joj je "balav, ali presladak", uopće me nije nimalo zasmetalo! Čak sam ju i zafrkavao zbog tog. Lik je srednjoškolac.
To bi zasad bilo to!
Do čitanja, lijep pozdtav i uživajte!
Biti zaljubljen ne znači nužno i voljeti. Biti zaljubljen je
određeno stanje; voljeti je čin. Stanje podnosimo, za čin
se odlučujemo.
(Denis de Rougemont)
stvarno sam se promijenio
Evo, dugo nisam ništa napisao...
Skužio sam da nije baš zanimljivo jadat se o ljubavnim problemima. Samo vas zamaram time...
Doduše, ja sam prisiljen čitati ovaj blog, jel ga pišem, ali svi vi imate izbor...
Ali za one vjerne čitatelje mali update.
Promijenio sam se, i to jako....
Ovako, moja prijateljica ima teoriju da se svi muški dijele na Hobite i Regoče. Hobiti su oni romantičari, koji se zaljube i više ni ne gledaju druge cure. Vole jednu cijelim srcem i sve bi dali za nju...
A Regoči... pa, Regoči su oni soprotno od Hobita... Mislim da kužite. Kužite, jel da?
E pa ja sam donedavno bio Hobit. To su znali svi oko mene, ta frendica, Ona, ... svi!
E pa sada... Sada sam Regoč!
I od kada sam takav, moram priznati da sam sretniji!
Samo sam htio da to znate....
Pozdrav i uživajte!
There are two kinds of people in the world - those who walk into a
room and say, "There you are," and those who say, "Here I am!"
(Abigal Van Buren )
biti će da djeluje....
Danas sam se opet čuo s Njom...
Ona se je prva javila.... zbog nekakvih karata za koncert na koji smo trebali zajedno ići. Nije nam se dalo, kao zbog kiše...
Dosta smo dugo pričali (dopisivali se).
Ali nešto je bilo drugačije... Nekako sam ozbiljniji.
Mislim da ono sve prije nije bila ljubav, samo zaluđenost!
Što je na kraju ljubav? Postoji li neka opća definicija? Kako znati kad si zaljubljen?
Sve je to skroz čudno.
Nego... htjedoh reć.... postao sam hladniji... normalniji....
Nisam postao bahat, otresit i slično.... Ostao sam onaj stari - plemenit i iskren. I namjerno koristim te riječi jel nisam za sebe rekao da sam takav. To je reklo mnogo ljudi, svi oni kojima je stalo do mene i koji me poznaju najbolje!
Ali i dalje ostajem pri odluci da ću ubiti sve romantične osjećaje koje imam prema bilo kome. Samo ću uživati u životu i biti svoj čovjek, biti ono što jesam!
Da, tako sam uvijek živio - bez maski! Mrzim ljude koji se pretvaraju da su nešto, a nisu ni približno takvi u duši! Ja volim biti iskren sa svima.
I rezime: Osjećam da mi je jako stalo do nje, osjećam to u kostima... Ali kao što je jedan mudri čovjek rekao "osjećam da razum pobjeđuje emocije."
Vidim blještavilo noštavosti koje se provlači kroz rupe egzistencije kao tama kroz okvir bludnosti.
okrećem novi list!
Evo, danas sam odlučio.
Vodio me taj neki čudni osjećaj, kao da se moram promijenit inače neću opstat u ovom okrutnom životu...
I tako sam odlučio da neću više biti patnik... okrećen novi list!
Dosta mi je da me ljudi iskorištavaju! Dosta mi je da sam ja taj koji se stalno povlači i koji drugima daje bez da išta traži zauzvrat! Neću više biti plemenit!
Odlučio sam da ću Nju pustit na miru! Stalno me uvjerava kako sad ne želi imati ništa s muškima... da mi se ne isplati trudit se oko nje! E pa neka joj bude! Neću se više truditi! Ubit ću ja već tu ljubav prema njoj.
Biti ću totalno hladan, nezainteresiran... biti ću cool!
Danas sam se opet čuo sa onom iz rodnog kraja!
Cura je fakat odlična... uvijek me razveseli! Ima nešto u njezinim porukama... ne znam... ne mogu to objasnit.... iskrene, ali ipak tajnovite... jasne, ali ipak dvosmislene.... baš onakve kakve volim...
Nekako me privlači cura, jako... a ni ne poznajem ju! Ne znam joj ni prezime.....
Eto, toliko za sad!
Vidjet ćemo koliko će me dugo držati ta spika... Znate, nisam vam ja baš neki jaki karakter. Kad znam i sam da me onaj njezin osmjeh zaludi, i uvijek popustim!
Evo, već posustajem.... NEĆU!
Zašto da se ja stalno prilagođavam svijetu?! Neka se malo svijet prilagođava meni!
čudne se stvari događaju...
Evo me! Vratio sam se iz svog rodnog grada, ali nešto je drugačije....
Više se ne osjećam ovdje kao okovan. Nekako sam.. ne znam... slobodan? Da, slobadan!
Da vam odmah na početku velim, čuo sam se s Njom! Izmjenili smo nekoliko SMSa, i to vjerovali ili ne, u subotu navečer. (Tako je, ni ona ni ja nismo bili vani. )
Čak sam joj tada izjavio ljubav, a da ni ja nisam bio potpuno svjestan toga. Bilo je onako... više neozbiljno. Valjda.....
A najgore mi bilo što nisam mogao spavati cijeli petak, mislio sam na nju... I jedva sam se suzdržao da joj ne pošaljem poruku. Bilo bi malo nedolično s obzirom da je bilo 2:30...
I tako, pošaljem ja njoj poruku u subotu navečer, i veli mi ona da me se baš bila sjetila sinoć....
Pa ubija me, ni ne zna!
Uglavnom, konstatirala je da ne želi neke vrijeme imati posla s muškima, i da se prestanem trudit oko nje, nije vrijedno! Da, ziher!
No nije to ono glavno što se dogodilo...
Jedan moj jako dobar prijatelj nagovorio me da idemo u nedjelju poslijepodne do jednog kafića. Kao tamo mu je cura s društvom (on tvrdi da mu nije cura, ali.... ), pa da i mi odemo.
I ajde, onemo on i ja, i povedemo još jednog frenda, i nađemo se tamo s njima i sve pet! I tako se mi zajebavali u društvu... on s ovom svojom, ja s ove dvije (treći frend nam je malo sramežljiv ). Pošto je ova jedna bila ljuta što joj dečko neće doć u taj birc, pa je stalno zivkaka i pisala poruke, više sam se koncentrirao na ovu drugu. I tako se fino zafrkavali, zadirkivali jedan drugoga... a ono... iz fore... I tako izmjenili brojeve. I sad odemo ja i ovaj sramežljivi doma, ja sam se morao spremiti za put. Kad eto ti za sat i po vremena ovog trećeg kod mene, nasmiješen od uha do uha. "Šta se smiješ?" upitah ga. I tako mi on sve ispriča...
Ta moja, s kojom sam se zafrkavao je sestra od one njegove... i navodno je cura pukla na mene.
nebi to mene toliko ni diralo, da nisam od kad sam otišao iz tog birca neprestano razmišljao o njoj...
Dogovorili smo kavu sljedeće nedjelje...
Sve mi je to skroz čudno.... Što mi se to događa?!
Inače, u svakoj sjenci vidim Nju, svaki me miris podjeća na Nju, a sad...
Cijelim putem nazad ovdje, a putujem nekoliko sati, misli su mi se dijelile i letjele malo ka Njoj, a malo ka njoj...
A vjerujem da ja nisam tip koji u svakom gradu ima drugu. Nadam se da nisam tip koji u svakom gradu ima drugu!
Zašto se čudne stvari uvijek događaju meni?!
odmor ili bijeg od problema
Bliži se vikend....
Kako studiram u drugom gradu, ponekad se poželim doma.
Evo, ujutro odlazim. Svi odlazimo! Valjda da se odmorimo malo jedni od drugih. Ja se moram odmoriti i od svih ovih sranja koja se događaju ovdje.
Kada odem doma, kao da sam u drugom svijetu. Svi problemi nestaju... Drugi ljudi, drugi život. Kao da sam druga osoba. Šteta što traje samo 2 dana...
I svaki put kad se vraćam ovdje, srce mi zatreperi. Znam da je vrijeme odmora završilo, i da me opet čekaju oni, na trenutak zaboravljeni, problemi.
Mislim da je moj naveći problem to što ne mogu biti zao. Neki vele da je to dobra osobina, ali ja bi radije da nisam takav. Dajem, a ništa ne tražim! I na kraju se sve svede na to da se ja žrtvujem za prijatelje iako mislim da se na mome mjestu oni nebi žrtvovali za mene. Uvijek sam ja taj koji popušta!
No, na kraju dana, nije mi žao zbog toga! Ipak su prijatelji najvažniji!
I da se sad vratim na glavnu temu....
Recimo da sam se pomirio s tim da nikad neću biti s Njom! Ali malo me smeta to što znam da Ona osjeća nešto prema meni!
Čestitao sam joj rođendan, nisam se mogao suzdržati, poljubio sam je! Poklonio sam joj cvjet ubran netom prije u parku. Cijelu ga večer nije ispuštala iz ruku.
Ne znam... možda ja to sve krivo tumačim! Možda joj se nimalo ne sviđam! Možda sam ja to sve samo umislio!
Možda sam samo zaljubljen u ljubav!
Danas sam je vidio. Izdaleka. Nisam imao hrabrosti prići joj i pozdraviti je onako kako sam to prije znao..... ne nakon svaga šta se dogodilo.... odnosno nakon svaga šta se nije dogodilo ove subote. Srećom je ona zadržala prisebnost i prekinula na vrijeme ono što se moglo dogoditi.... ono što se trebalo dogoditi.... ono što se ne smije dogoditi....
Iako sam u njezinom glasu osjetio nećkanje, i u njenim očima vidio želju... uvjeravala je sama sebe, ne mene, da je ipak najbolje da ju pustim iz tog čvrstog, ali prikrivenog zagrljaja.
Da... čak je i zagrljaj bio prikriven... mora biti kad nitko ne zna za nas.... nitko ne znam koliko pati ona, koliko patim ja... A svi su tu u društvu, svi pričaju, vesele se... slavi se njen rođendan!
No nije bitan nitko drugi, bitan je samo on - moj najbolji prijatelj... moj najbolji prijatelj koji ju voli...
"Ne možemo mu to napravit!" njezine su riječi koje sam čuo toliko puta. Složio sam se, ali svejedno.... Koliko se god trudio, koliko se god borio protiv tog osjećaja.... teško je!
Ljubavna strast pobjeđuje samo ako je izbjegavamo!
ljubav ili prijateljstvo?
težak je život... sam po sebi.... barem meni, za druge ne znam. Iskreno, ni ne zanima me previše!
Kroz cijeli me život prati.... nesreća je preteška riječ... bolje je reći kob... da, kob u ljubavi...
uvijek se pojavljuje opcije da moram birat između cure i (najboljeg) prijatelja! Kakav je to glupi kodeks prijateljstva da nije u redu biti s prijateljevom curom, ikad više.... i zašto mi se čini da ga se jedino ja pridržavam!!!
Inače nebi ni započeo ovakvu temu... rekao bih da je slučajnost što mi se taj problem pojavio dvaput, triput... ali stalno mi se to događa.....
jel problem u meni, ili šta?!
